Koliko smo kulturni?
"Previše si kulturna!"
Iznenadila me je izjava jednog poznanika. Istog trenutka mi je pao mrak na oči. Kako izgleda kada je neko previše kulturan?! Zar je zaista moguće biti PREVIŠE kulturan?
"Kako to misliš, previše sam kulturna?"-upitala sam ga pomalo uvredjeno. "Pa imaš previše lepih manira, pa deluješ hladno!" - odgovorio je kao da nije primetio da sam uvredjena.
Zar je naš sistem vrednosti toliko poremećen, izokrenut, da nam smeta kada je neko kulturan? Normalna stvar je kada devojka psuje i pije pivo iz flaše, ali je nenormalno što devojka ne psuje, ne tetura se od alkohola i ide u pozorište. Jesam li propustila nešto ili samo ne pripadam ovom vremenu?! Koliko se sećam nekada je "previše kulturna" bila dobra stvar kod devojaka ili je to samo zamena teza.
Nakon nekoliko dana našli smo se ponovo na kafi da bi raspravili neke ispitne zadatke. Prolila sam punu šolju kafe po veoma važnim skriptama i impulsivno opsovala. "Hvala Bogu!"-rekao je. "Šta Hvala Bogu? Ne razumem?" bila sam začuđena. "Pa, hvala Bogu da si opsovala!"-rekao je srecno!
Ostadoh u neverici. Hvala bogu da sam opsovala!? Ja sam moju impulsivnu reakciju smatrala porazom a on pobedom. Zbog čega? Da li su zaista nenormalne stvari postale normalne ili sam samo ja izgubila taj kompas? Ko nas i šta nas je dovelo na ovaj nivo?
Devojke se danas cene po (ne)dužini suknje i dubini dekoltea, a muškarci po dubini džepa. Glupače su one koje čitaju knjige, pričaju više jezika, imaju završen fakultet, znaju šta žele, posećuju pozorišta, izložbe i ostale kulturne događaje, a pametne su one koje se uklapaju u kalup Grand produkcije, one što ne znaju ni ko je Ivo Andrić a kamoli nešto više. Književnici postaju Marijana Mateus i njoj slični a aktivni čitači knjiga su devojke čija je omiljena knjiga Šopingholičarka na neki način. Bestseller knjiga je Sulejman Veličanstveni a dobri pisci skupljaju prašinu i jedva preživljavaju život u kulturno tužnoj Srbiji. Da li je to današnjica na koju smo ponosni? Da li je to maksimalan nivo kulture koji možemo da priuštimo sebi?
Ponovo sam doživela (ne)kulturni šok prisustvujući sednici nastavničkog veća u školi u kojoj sam privremeno zaposlena. Ljudi koji se bave osnovnim obrazovanjem mladih ne poseduju osnovnu kulturu ponašanja. Upadaju jedni drugima u reč, glasovno se nadjačavaju jer, izgleda, ne znaju drugačije... Sedela sam u čudu i neverici. Da li oni zaista očekuju da njih deca slušaju bez upadica? Oni očekuju od dece poštovanje a oni ga nemaju jedni prema drugima. Bilo je više nego očigledno da prisutni bonton nikada nisu ni videli. Moj zaključak je: Deca su sjajna, imajući u vidu činjenicu ko je zadužen za njihovu kulturu i obrazovanje!!!
Šta očekivati od budućih konzumenata kulture kada je sve oko njih jedna kulturna močvara?!
